Oba zapisa mogu biti pravilna, ali ne znače isto. Dvojba uistinu ili u istinu rješava se prema ulozi izraza u rečenici. Kada riječ znači doista, zaista ili zbilja, pišemo je sastavljeno: uistinu. Kada govorimo o istini kao imenici uz prijedlog u, pišemo dvije riječi: u istinu.

Usporedite rečenice „To je uistinu dobar film” i „Teško je povjerovati u istinu”. U prvoj rečenici uistinu pojačava tvrdnju. U drugoj glagol povjerovati traži dopunu koja odgovara na pitanje „u što?”. Razmak zato nije stvar dojma, nego značenja i gramatičke veze.

Uistinu ili u istinu: kratak odgovor

Uistinu je prilog. U neutralnom tekstu najčešće ga možemo zamijeniti riječima doista ili zaista:

• Uistinu je bilo teško donijeti odluku.
• Doista je bilo teško donijeti odluku.
• Zaista je bilo teško donijeti odluku.

Sve tri rečenice prenose istu osnovnu poruku. Hrvatski pravopis zato uistinu navodi među jednorječnicama, zajedno s prilozima kao što su naposljetku, nažalost i ujutro.

Zapis u istinu ima drukčiju građu. Tu je u prijedlog, a istinu imenica u akuzativu. Takav se spoj pojavljuje kada glagol ili širi smisao rečenice traži imenicu:

• Nije lako povjerovati u istinu nakon godina obmane.
• Zakleo se u istinu vlastitih riječi.
• Slučajna se pretpostavka pretvorila u istinu.

Kada se uistinu piše sastavljeno

Sastavljeni oblik biramo kada prilog potvrđuje, naglašava ili pojačava ono što govorimo. Rečenica „Ona uistinu poznaje taj posao” ne govori o imenici istina. Govornik tvrdi da osoba taj posao doista poznaje.

Prilog može stajati uz glagol, pridjev ili cijelu tvrdnju:

• Posjet nas je uistinu iznenadio.
• Rezultat je uistinu neobičan.
• Uistinu smo vjerovali da će plan uspjeti.

Ako sastavljeni oblik možete zamijeniti riječju doista, a rečenica zadrži smisao, odluka je uglavnom jasna. Isti test pomaže i kod drugih nedoumica u kojima dvije mogućnosti izgledaju slično, primjerice u stvari ili ustvari.

Kada su u i istinu dvije riječi

Odvojeni zapis potreban je kada riječ istinu zadržava svoje puno imeničko značenje. Prijedlog u tada nije dio priloga. On povezuje imenicu s glagolom ili ostatkom rečenice.

Najlakše ga je prepoznati pitanjem u što?:

• U što vjeruje? U istinu njegova svjedočanstva.
• U što se zakleo? U istinu svojih navoda.
• U što se pretvorila tvrdnja? U istinu koju su svi prihvatili.

Između prijedloga i imenice često možemo umetnuti pridjev: u potpunu istinu, u bolnu istinu, u provjerljivu istinu. Ta mogućnost pokazuje da je riječ o dvjema samostalnim riječima. Sličan oprez potreban je kod spoja nažalost ili na žalost, gdje razmak također može promijeniti gramatičku ulogu i značenje.

Tri provjere koje brzo rješavaju dvojbu

Prva je provjera zamjenom. Ako uistinu možete zamijeniti s doista, pišite sastavljeno: „Ovo je uistinu korisno” postaje „Ovo je doista korisno”.

Druga je provjera pitanjem. Ako izraz odgovara na pitanje u što?, pišite odvojeno: „Vjerujem u istinu” odgovara na pitanje „U što vjerujem?”

Treća je provjera umetanjem. Ako između riječi možete prirodno dodati pridjev, riječ je o prijedložnoj skupini: u neugodnu istinu, u skrivenu istinu, u konačnu istinu. Kod priloga takvo umetanje nije moguće.

Ove provjere korisnije su od oslanjanja na izgovor. U brzom govoru granice se mogu slabije čuti, kao i u primjerima sa mnom ili samnom te s ili sa. Pisani oblik ipak određuju gramatička uloga i normirano pravilo.

Piše li se zarez iza riječi uistinu

Zarez ne dolazi automatski iza riječi uistinu. Ovisi o tome komentira li prilog cijelu rečenicu ili se odnosi na samo jedan njezin dio.

Kada govornik njime izražava stav prema cijeloj poruci, može ga izdvojiti zarezom:

• Uistinu, nitko nije predvidio takav završetak.
• Uistinu, bilo bi teško osporiti te podatke.

Kada prilog samo pojačava pridjev, glagol ili tvrdnju unutar rečenice, zarez se ne piše:

• To je uistinu lijep film.
• Ona je uistinu dobro pripremila izlaganje.
• Uistinu smo se iznenadili rezultatom.

Ne treba umetati zarez samo zato što se u govoru na tome mjestu može napraviti kratka stanka. Interpunkcija prati ustroj i smisao rečenice, ne svaku promjenu u ritmu glasa.

Primjeri koji pokazuju razliku u značenju

Rečenica „On uistinu govori istinu” znači da on doista govori istinu. Rečenica „On vjeruje u istinu te izjave” govori o predmetu njegova vjerovanja. U prvome je primjeru riječ o prilogu, u drugome o prijedlogu i imenici.

Ista razlika vidi se u paru:

• Priča je uistinu nevjerojatna.
• Teško je povjerovati u istinu te priče.

Prva rečenica procjenjuje priču. Druga govori o prihvaćanju njezine istinitosti. Oba su zapisa pravilna jer svaki obavlja drugu zadaću. Zato kod pitanja što je pravilno ili ispravno nije dovoljno pogledati samo oblik. Treba pročitati cijelu rečenicu.

Brza provjera prije slanja teksta

Ako izraz znači doista, zaista ili zbilja, napišite uistinu. Ako riječ istinu možete proširiti pridjevom ili izraz odgovara na pitanje u što?, napišite u istinu. Zarez dodajte samo kada je uistinu izdvojeni komentar na cijelu rečenicu.

Tako dvojba uistinu ili u istinu prestaje biti pitanje pamćenja jedne „točne” varijante. Oba su oblika dio standardnog jezika. Pravilan izbor ovisi o tome potvrđujete li nešto prilogom ili govorite o istini kao imenici.